Državna služba u državi koja propada i dalje predstavlja najveći cilj mladog čoveka. Sećam se kada sam razmišljao koji fakultet da upišem ljudi oko mene su mi nagoveštavali da bih trebao da upišem nešto što će mi u budućnosti doneti miran i stabilan život bez stresa i želje za preživljavanjem. Jer kod nas je dobro ono što je korisno! Na taj način se posmatraju međuljudski odnosil; na taj način jednostavno funkcionišemo.
Razmišljao sam u surovim, stresnim trenucima šta je to što mene podstiče da tragam? Mozgao sam o čistoj filozofiji, no nažalost skapirao sam da je sistem do te mere loš da je na ceni poznato bubanje koje ja inače ne podnosim. Da završim faks bubetanjem i učenjem napamet. NIKADA! Stoga sam izabrao svetsku književnost jer je ona zapravo hibrid svih društvenih, pa i nekih prirodnih, nauka. Jedno je imati filozofsku ideju na tanjira, a potpuno je drugačije primeniti teoriju u svakidašnji život! U tome je čar književnosti.
Obično kada pričam sa starijima i kažem šta studiram gledaju me podrivački i kao da me ne razumeju, što je faktički i poenta, i po protokolu pitaju šta ćeš da radiš posle toga? A toliko je širok dijapazon da nema šta ne mogu da radim, ali nemam konkretan predlog i zaposlenje. Kao kada završiš prava, već na kraju treće godine znaš da li si u fazonu da budeš advokat, sudija ili notar… Na mom smeru priča je malo drugačija. Književnost ti daje širinu, razumevanje, iskustvo koje nema student drugog fakulteta.
To je baš zanimljiva tema, iskustvo, za koje smatram da je precenjeno. Pun mi je više priče da me stariji gledaju sa pričom, opušteno naučićeš, ja sam to proživeo stoga ti i kažem, i svaki pokušaj ambicioznosti mi sruše pričom, polako nemoj da se rasplinjuješ, ko zna šta će se desiti sutra, a ti planiraš godinu dana unapred. A šta ja da radim, da se zadovoljavam trenutnim stvarima, da svoje postojanje podredim danima i da zaboravim šta sam želeo kada dođe trenutak izbora. Naučili su nas i izdresirali da ne očekujemo mnogo od života, da se ponašamo kao da život kontroliše nas, a ne mi njega; da fatalistički očekujemo još jedan obrt koji je zapisan negde, u nekom svitku Svevišnjom rukom…
Svestan sam da treba slušati druge, upijati, ali drugi ne shvataju da je svako pročitano delo iskustvo za sebe. Pa ja svakom knjigom koju sam pročitao, a da bih završio fakultet koji studiram morao sam da se upoznam i razumem četrdeset vekova književnosti, proživeo sam novi život. Svakoga dana uz novo delo tumarao sam uz glavnog lika i u sebi proživljavao isto što i on. Koliko sam puta prevaren, ubijen, uništen, i zašto ne bih mogao iste situacije samo prebaciti u realnost. Osećam se kao matorac, jer smatram da sam za svojih dvadeset i tri godine proživeo toliko različitih scenarija i toliko zanimljivih sižea, da mi je svaki od njih uneo novu pometnju i promenio me kao čoveka. Dao mi dovoljno životnog iskustva da bih mogao da komuniciram i da razumem čoveka od pedeset godina.
Ko uopšte čita u današnje vreme? Ima nas entuzijasta koji ne možemo da izbacimo knjigu iz dnevnog reda, mada često srećem ljude koji su iz fazona, ja gledam filmove, ne mogu da čitam. Više cenim čoveka koji se ne hvali zamišljenim Alhemičarem ili Anom Karenjinom već kaže ne mogu ja da čitam ogromna dela, radije ću odgledati Kjubrika ili Linča, što je svakako pohvalno, ali brate bez knjige nema imaginacije. Film je hermetično delo koje ne dozvoljava sopstvenu imaginaciju. Nikada nisam voleo knjigu da pokvarim filmovima, jer bi onda likove iz filma zamišljao u knjizi, a ko zna kako bi izgledali da ih nisam već otelotvorio. Da bih se bavio književnošću moram da razumem napisanu reč.
U današnje vreme najveći cilj mladog čoveka je da ode iz zemlje. I to je jasno kao dan. A kako i ne bi kada su uslovi toliko očajni da finansijski ne vidimo nikakav boljitak. Pa smo spremni da odemo kao građani trećeg reda u tuđinu samo da bi finansijski odoleli pritisku. Odemo negde gde su ljudi otuđeni; gde ne postoji vreme za zajedničku kafu; gde se ljudi pozdravljaju osmesima, i to je jedini vid prisnosti. Negde gde bi živeli u getu sa Srbima i pod osećanjem kao da nisi izašao iz Srbije.
Tamo, gde će zapravo ceniti tvoje znanje, a ne podrivati te zbog njega.
Tamo, gde ljudi žive u iluziji sreće!
Stojim ispred ideje da velika plata u Srbiji znači mnogo više, nego velika plata u tuđini. Da bi promenili tok novca i objasnili mladima da je krajnje vreme da se potrude moramo im dati mogućnost da se prehrane ili odoše. Svakoga dana sve više, dok mi piskaramo po internetu želeći da ih zadržimo, no naše reči nisu dovoljno jake. Dela govore, a naša dela nestaju zajedno sa njima.
Probudite se, došlo je vreme da promenimo mnogo toga. Počnimo od sebe i daleko ćemo dogurati. Promena se servira malim kašičicama. Ako pojedete mnogo smučiće vam se. Verujte u to što želite, jer bez entuzijazma postoji samo ravna linija ispod koje ćete biti zakopani, kad-tad.
POLITIČKA KONKRETNOST JE IDEJA REŠAVANJA PROBLEMA!
POLITIČKA KONKRETNOST JE ONO ŠTO NAM JE POTREBNO DA BI VEROVALI!
NISU NAM POTREBNI DRUGI! SAMI SEBE MOŽEMO PODSTAĆI!
Kada sam držao govor u jednoj beogradskoj sali prišao mi je čovek koji me je upitao da mu ponovim poslednju rečenicu jer ga je baš dotakla. Rekao sam:
POKRENI SE I SEBE POBEDI JER KO ŽIVI U NADI UMIRE U BEDI!
Pogledao me je zamišljeno i upitao: Znaš li čega se čovek najviše boji?
Odgovorio sam mu šaljivim tonom da se statistički ljudi najviše boje javnog nastupa, pa čak više i od smrti.
Rekao je: NISI DOBRO FORMULISAO, ČOVEK SE NAJVIŠE BOJI SOPSTVENOG USPEHA! ZBOG TOGA MU JAVNI NASTUP PREDSTAVLJA PROBLEM, JER ŠTA ĆE SA SOBOM AKO SVE KRENE PO PLANU.
POBEDITI SEBE ZNAČI STATI NA BINU I BITI SPREMAN DA USPEŠ. DA BI POBEDIO SEBE MORAŠ SE POKRENUTI! HVALA TI NA DIVNOM GOVORU! POKRENUĆE SE SRBIJA, ZAPAMTI MOJE REČI!